Dana 18.11.1991. ništa nije bilo isto kao prije. Mnoga su djetinjstva tog dana ugasla, mnoga su lica sa ove Zemlje izbrisana...izbrisana, ali zapamćena. Tog dana završila se agonija iščekivanja kraja patnjama rata, slomljena je i posljednja nada za Vukovar. No upravo taj dan podsjeća nas svake godine da ne zaboravimo žrtve Domovinskog rata, bile vojne, bile civilne, da ne zaboravimo na dane kad se doslovno više nije moglo živjeti u tom gradu heroju. A Vukovar je izrastao u heroja jer su se svi tadašnji žitelji, ranjeni, bolesni, iznemogli i borci za našu slobodu, borili do zadnje kapi krvi da Vukovar ne nestane. I nije nestao premda je 18.11.1991. pao u ruke zločincima koji su i nakon toga nastavili dalje sa svojim monstrumskim pohodima na Ovčari i okolici. Upravo smo se i mi u petak 16.11. 2018. prisjetili svega toga kratkom prigodnom priredbom, molitvom i paljenjem svijeća na oknima školskih prozora uz riječi koje će ostati zauvijek u svima nama za Vukovar i za one kojih više nema, a bili su heroji, heroji koje su zgazili zločinci, zgazili, ali ne i pregazili: „oprostiti, oprostiti, oprostiti, oprostiti, oprostiti, ali ne zaboraviti!“

Izvor: Marijo Ožaković